U članku ”Zašto netko postane zlostavljač?” opisana su najčešća obilježja zlostavljača, što nam može pomoći u shvaćanju uzroka takvog ponašanja. Međutim, pitanje koje se često postavlja i na koje mnogi reagiraju zbunjenošću i čuđenjem je zašto bi netko ostao u odnosu sa zlostavljačem, kada ”jednostavno” može otići? Brojni faktori doprinose takvim odlukama, a cilj je ovog članka opisati neke od njih.
”Vjerujem da zaslužujem da me udari” nerijetka je izjava koju možemo čuti od žrtve nasilja. Ova izjava dijelom ima svoje korijene u društvenoj pojavi krivljenja žrtve. Iako se napadač osuđuje za ono što je napravio, mnogi su skloni propitivati ulogu žrtve u počinjenom nasilju. Možda se izazovno obukla ili je možda nešto krivo rekla, neke su od izjava koje predstavljaju oblik izbjegavanja činjenice da svi mi možemo biti žrtve nasilja, i da se nešto nezamislivo može dogoditi i nama, a ne samo drugima, čak i ako napravimo sve ”kako treba”. Ako okrivimo žrtvu, onda se mi osjećamo sigurnije jer se zasigurno ne bi doveli u istu situaciju poput nje. Ponekad osobe okrivljuju sebe te uslijed traumatičnog iskustva, koje može dovesti do sumnje i zbunjenosti, stvore netočan zaključak o uzroku krivnje. Na ovaj proces može se gledati i kao oblik uspostavljanja kontrole nad situacijom, jer ako smo uzrok mi onda imamo mogućnost za promjenu pa se nasilje više neće dogoditi. Atribuiranje krivnje na njen stvarni izvor, tj. zlostavljača, značilo bi da nešto trebamo poduzeti, a na promjenu nisu svi spremni. U praksi to izgleda tako da osoba krivi svoje ponašanje te smatra da je sama kriva što je došlo do nasilja, a ako idući put bude opreznija nasilje će izbjeći. Osim toga, neki minimaliziraju značaj zlostavljanja kao oblik suočavanja pa se mogu uvjeriti da spolni odnos s partnerom nije zapravo ni bio silovanje jer silovati mogu samo nepoznate osobe.
Kako vrijeme odmiče, odnosi postaju složeniji i puno je vremena i resursa uloženo zbog čega ljudi često nisu skloni samo tako odustati od te ”investicije”. Duljina trajanja zlostavljanja dovodi i do smanjenja samopoštovanja žrtvi, koje uslijed kontinuiranih degradiranja zaista počinju vjerovati u to da su beskorisne, usamljene i bespomoćne. Ovakva složena međuigra psiholoških faktora održava status quo te se izbjegava poduzimanje potrebnih koraka. Upravo je zbog toga, psihološko savjetovanje često usmjereno na postizanje uvida te postepeno osnaživanje koje dovodi do percipirane mogućnosti izbora, jer tek kada i sami smatramo da izbor postoji, bez obzira na objektivnu situaciju, možemo nešto i napraviti.
S druge strane, važni su i društveni faktori poput očekivanja obitelji, financijskih ograničenja i sl. Primjerice, ponekad žrtve nasilja svjedoče nezdravim i nasilnim odnosima kroz svoje odrastanje, a u odraslom životu pronađu vrlo sličnog partnera/icu. Neki navode religijska uvjerenja kao prepreku, pa smatraju da će ih Bog kazniti ako se razvedu, a nerijetko i obitelj potiče takva uvjerenja. Nadalje, financijska neovisnost također može biti značajan izazov, pa snižena primanja ili nezaposlenost zbog odgajanja djece, utječu na odluku da se otiđe. U takvim situacijama, osim psihološkog savjetovanja, važno je pružiti pomoć pri osiguravanju neophodnih materijalnih uvjeta i financijske stabilnosti kako bi osoba mogla nastaviti dalje samostalno.
Na kraju se može zaključiti da odluka da se zlostavljanje ne prekine i ne otiđe od zlostavljača nije tako jednostavna kako se u društvu zna čuti te da postoje brojni faktori koji tome doprinose. Iako cilj ovog članka nije bio pregled svih mogućih faktora, opisani su neki, možda najčešći, kako bi čitateljima dali bolji uvid te ih potakli na pokazivanje više razumijevanja i suosjećanja, a manje na kritiziranje i okrivljavanje, jer jedino tako će se žrtve osjetiti slobodnije progovoriti i napraviti promjenu.