U prijašnjem članku definirali smo obiteljsko nasilje te opisali njegove oblike, a sada ćemo opisati psihološke aspekte zlostavljača. Zašto jedna osoba postane zlostavljač, a druga ne? Poznata uzrečica kaže da prilika čini lopova, ali često prilika čini i čovjeka. Međutim, neće ista prilika dovesti do istih ponašanja kod svih.
Neke osobe, koje su često bile odgajane u vrlo strogim pravilima i uvjetima, ne uspiju razviti sposobnosti rješavanja problema jer okolina u kojoj su odrastali nikada nije poticala samostalno traženje rješenja zbog unaprijed strogo određenih zadataka i ponašanja. U odrasloj dobi, takve osobe su sklonije doživljavati svijet kao crno-bijel što im otežava prilagodbu na složene društvene uvjete u kojima žive. Kada postanu frustrirane, što se često događa u bliskim odnosima, mogu biti sklonije nezadovoljstvo iskaliti na drugima, često slabijima od sebe. Odrastanje u tako negativnom okruženju često dovodi i do sniženog samopoštovanja, tj. negativnog pogleda na vlastitu vrijednost i sposobnosti, s čim se teško nose pa mogu pribjegavati primitivnijim obrascima ponašanja. Često zlostavljači imaju problema i u komunikacijskim vještinama. S obzirom na to da nikada nisu poticani da kvalitetno uspostavljaju i održavaju komunikaciju s drugima, jer nikada nisu imali model po kojem bi to mogli naučiti, s teškoćom iznose vlastita mišljenja i očekivanja. Kako ipak žele pokazati nekakav autoritet, to održavaju pokazujući ljutnju i agresiju.
Vrlo često obilježje zlostavljača je i snižen prag tolerancije na frustraciju, tj. slaba sposobnost toleriranja i upravljanja neugodnim emocionalnim stanjima. Takve osobe, sklonije su ponašati se prema unutarnjim impulsima, pa će npr. ljutnju pokazati kroz nasilno ponašanje, umjesto da primjerice odu trčati ili da porazgovaraju o uzroku problema i mogućim rješenjima. Osim toga, zlostavljači imaju nedostatak empatije, tj. smanjenu sposobnost razumijevanja misli, osjećaja i stanja druge osobe. Ovaj proces zahtijeva da se stavimo u ”tuđe cipele” i barem približno osjetimo emociju koju druga osoba osjeća. Kako im je takva sposobnost oslabljena kao i izražavanje vlastitih emocija, teško mogu osjećati krivnju i žaljenje za bol koju nanose žrtvi.
Brojna istraživanja ukazuju na to da su zlostavljači često i sami bili žrtve zlostavljanja u djetinjstvu, a neki od njih su zaista doživjeli neizmjerno traumatske događaje kroz odrastanje. Naravno, takvo saznanje ni u kojem slučaju nije izgovor ili opravdanje zbog zlostavljanja kojeg čine prema drugim osobama, jer uvijek postoji drugačiji pristup rješavanju problema koji ne sadrži agresivnost, ali nam pruža uvid u razloge zbog kojih neke osobe ipak ponavljaju povijest.