Uoči Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama koji ima za cilj podizanje svijesti o neprihvatljivosti svih oblika nasilja nad ženama uključujući psihičko, tjelesno, spolno i ekonomsko nasilje, a koji se obilježava u spomen na 22. rujna 1999. godine kada su na Općinskom sudu u Zagrebu tijekom brakorazvodne parnice ubijene tri žene a djelatnica suda je teško ozlijeđena, organiziran je virtualni okrugli stol «Međusektorskom suradnjom do zaštite od nasilja». Virtualni okrugli stol organizirala je Udruga za pomoć i edukaciju žrtava mobbinga 21. rujna 2021. godine putem Zoom platforme, s početkom u 11 sati, u sklopu projekta „Još jedno sigurno mjesto-savjetovalište za žrtve obiteljskog nasilja“ u cilju konstruktivne rasprave o navedenim problemima i nadom u unaprjeđenje sustava za pomoć žrtvama. Na virtualni okrugli stol pozvani su predavači/ice iz različitih sektora koji se bave nekim oblikom nasilja, a diskusiju je vodila moderatorica Izv.prof.dr.sc. Snježana Vasiljević sa Pravnog fakulteta u Zagrebu.
Na virtualnom okruglom stolu raspravljalo se o temi nasilja, s posebnim naglaskom na «Preporuke Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova vezano za suzbijanje rodno uvjetovanog nasilja» (Nebojša Paunović, pravni savjetnik Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova), «Kaznenopravnoj zaštiti djece i obitelji» (Nikolina Grubišić Požar, voditeljica Odjela maloljetničke delikvencije, MUP, PUZG), «Nasilje nad osobama starije životne dobi» (Štefica Karačić, predsjednica Hrvatske udruge socijalnih radnika), «Nasilje na radnom mjestu-iskustva sindikata» (Zlatica Štulić, predsjednica Sindikata trgovine), «Konvencija o iskorjenjivanju nasilja i uznemiravanja u svijetu rada» (Biserka Sladović, Hrvatska udruga poslodavaca). Na okruglom stolu sudjelovalo je 92 sudionika, predstavnika/ca akademske zajednice, pravobraniteljstava, institucija javne vlasti, državne uprave, poslodavaca, sindikata i civilnog društva.
Izazovi u međusektorskoj suradnji u suzbijanju nasilja
U uvodnom dijelu, govoreći o iskustvima u radu ureda Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, Nebojša Paunović je istaknuo da je u pandemiji zabilježen trend porasta nasilja u obitelji od čak 40% i uglavnom se radi o porastu kaznenih djela, a smanjivanju trenda prekršajnih prijava za obiteljsko nasilje. Dakle u 10-godišnjem razdoblju imamo smanjenje broja od 10.000 prekršajnih prijava dok je za kazneno djelo nasilja prema bliskim osobama u istom tom razdoblju taj broj udeseterostručen. Zaključuje da porastom broja kaznenih djela za nasilje u obitelji preventivni učinak nije postignut. Trend smanjivanja prekršajnih prijava može ukazivati da žrtve nemaju povjerenja u institucije te «blaže» oblike nasilja u obitelji ne prijavljuju. Potrebna je temeljita reforma sustava, posebno usvajanje učinkovite strategije za suzbijanje rodno uvjetovanog nasilja. Što se tiče spolnog uznemiravanja, došlo je do masovnog izlaska iz sive zone, ali i dalje imamo problem nepovjerenja u sustav budući da je većina prijava anonimno. Iako rast prijava značajno raste, broj optuženih i osuđenih je rekordno nizak. Spolno uznemiravanje i prijave takovog ponašanja najviše se prijavljuju na radnom mjestu, što je razotkrilo neujednačenost pravila o suzbijanju diskriminacije na radnom mjestu. Unatoč značajnom broju prijava seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu, ostaje problem anonimnih prijava, međutim ipak je pozitivno da su se žrtve ohrabrile, izašle i ispričale svoja iskustva. Nažalost, poslodavci i žrtve nisu upoznati s definicijom i sadržajem spolnog uznemiravanja što ukazuje na potrebu sustavne edukacije. Zakonodavac se nije odlučio na strateški pristup već se pravne norme mijenjaju partikularno, što stvara još veću pravnu nesigurnost i neujednačenost prakse. Najčešće do promjene zakona i strategija dolazi kada se dogodi neka tragedija, što ukazuje na nedostatak strateške prevencije i odvraćanja počinitelja od počinjenja prekršajnih i kaznenih djela na štetu obitelji. Kod spolnog uznemiravanja imamo različite definicije i različite sankcije što stvara pravnu nesigurnost (npr. Zakon o ravnopravnosti spolova i Zakona o suzbijanju diskriminacije).
Nikolina Grubišić Požar, voditeljica Odjela maloljetničke delinkvencije, MUP, PUZG, napominje da su neke promjene u kaznenom zakonodavstvu rezultirale i većim brojem prijava kaznenih djela (u odnosu na prekršajne), proveden je veliki broj edukacija policijskih službenika, problem se osvijestio i prepoznaje se na svakodnevnoj razini. Pandemija i potres te digitalizacija su negativno utjecali na trendove. Kad govorimo o nasilju nad djecom, podjednako su oštećena djeca oba spola. Međutim, kod nasilja u obitelji počinitelji su u velikoj većini muškarci što znači da društvo nije dovoljno radilo na osvještavanju i edukaciji. U praksi je najveći problem osiguravanje dokaza, posebno kod kaznenih djela na štetu djece (npr. važna je međunarodna suradnja kod iskorištavanja djece za pornografiju). Rodno uvjetovano nasilje na internetu najčešće je prisutno kod osoba ženskog spola. Također ističe važnost podrške žrtvama i svjedocima. Između ostalog, zaključak je da postoji pozitivan pomak prebacivanja fokusa sa počinitelja na žrtvu. Ipak, ostaje problem općenito blagog kažnjavanja, posebno kada se radi o kaznenim djelima počinjenih na štetu djeteta koja su posebno ranjiva skupina bez mogućnosti izbora, a takva djela ostavljaju značajne posljedice na daljnji razvoj ličnosti. Osim na sankcijama, važno je raditi i na rehabilitaciji te resocijalizaciji.
Štefica Karačić, predsjednica Hrvatske udruge socijalnih radnika, istaknula je kako se bilježi trend porasta starijeg stanovništva tako je i zabrinjavajući trend porasta nasilja nad starijima i nemoćnima. Osobe starije životne dobi trebaju pomoć i podršku. Nasilje je najčešće individualno (nad pojedincem), institucionalno te strukturalno. Rastući je trend prisilnih odlazaka u mirovinu. Statistike su nedostupne jer ne postoji posebna kategorija za nasilje nad osobama starije životne dobi. Osim toga, to nasilje se rijetko prijavljuje, jer i u slučaju prijave na postoji alternativa osim smještaja u instituciju, a ako ostane bit će dodatno izložena viktimizaciji. Dakle, tamna brojka je velika. Problem je u stavovima, strahovima, sramu čak i negiranju nasilja ako ga prijave druge osobe. Najčešće su nasilju izložene žene starije od 75 godina. Rizik je veći što je veća ovisnost starije osobe o drugoj osobi, a posebno kod onih koji boluju od demencije i nisu sposobni samostalno donositi odluke, a kamoli prijaviti nasilje. Najčešći počinitelji su članovi obitelji (neformalni pomagatelji), češće muški članovi obitelji (bračni drug, odrasla muška osoba koja živi s majkom ili na teret majke).
Zlatica Štulić, predsjednica Sindikata trgovine u svom izlaganju «Nasilje na radnom mjestu-iskustva sindikata» istaknula je nekoliko problema s kojima se susreću radnici na dnevnoj razini, posebno u vrijeme pandemije. Pritisak na radnike na radnom mjestu raste zbog:
1. očekivanjem poslodavca za postizanjem što veće produktivnosti i boljih rezultata rada, većih normi, zadovoljnih stranaka te opstanka na tržištu u vrijeme pandemije;
2. straha od bolesti, za sebe i obitelj, zbog velike izloženosti riziku oboljenja od korona virusa, posebno kod starijih radnika s određenim kroničnim bolestima;
3. zbog povećanih očekivanja i zahtjeva klijenata, stranaka, korisnika i sl.
Situacija uzrokovana pandemijom povećava učestalost neprimjerenih ponašanja i svih oblika nasilja na radnom mjestu, od strane poslodavaca, nadređenih, radnih kolega i drugih sudionika u procesu rada (korisnika, kupaca, klijenata, stranaka i sl.). Postoje zanimanja koja su posebno izložena dodatnim oblicima nasilja na radnom mjestu: zdravstveni radnici, trgovci, ugostitelji, učitelji, profesori i svi odgojno-obrazovni radnici, radnici u policiji, socijalnim službama, poštari, taksisti, vozači autobusa i mnogi drugi koji svakodnevno doživljavaju nedopuštena, nasilna ponašanja od pretpostavljenih, kolega, klijenata, kupaca i putnika.
Osim toga, istaknuti su neki izazovi u praksi, poput nedostatka povjerenja u osobu koja treba provesti postupak. Tako se često u postupku zaštite dostojanstva samo konstatiraju činjenice, a tijekom postupka ovlaštena osoba ne određuje i ne poduzima mjere već odluku ostavlja poslodavcu. Nekada se isti postupci ne okončaju u roku od 8 dana, i znaju trajati i mjesecima pa takva zašita gubi svaki smisao. Nerijetko se po utvrđenju postojanja povrede dostojanstva radnik koji je podnio prijavu premješta u drugu radnu sredinu, a onaj tko je povrijedio dostojanstvo, uz neku opomenu, ostaje na svojoj poziciji.
Moguća je primjena instituta prekida rada kojeg predviđa Zakon o radu u slučaju da poslodavac ne poduzme mjere zaštite za sprječavanje uznemiravanja i spolnog uznemiravanja ili postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da će poslodavac zaštititi dostojanstvo radnika.
Radnik u tom slučaju nije dužan dostaviti pritužbu poslodavcu, ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita pod uvjetom da u daljnjem roku od 8 dana od prekida rada pokrene sudski postupak za zaštitu dostojanstva. Problem koji je istaknut jest da ti postupci, unatoč tome što trebaju biti hitni traju godinama, a ako radnik ne uspije u sudskom postupku, poslodavac ima pravo potraživati od njega sve plaće i sva druga materijalna prava koja je primio u periodu u kojem nije radio,uvećano za kamatu. Zaključno, istaknuto je da često radnici pri pojavi nasilničkog ponašanja na radnom mjestu od strane nadređenih ili kolega odlaze iz radne sredine jer im predviđeni oblici zaštite nisu jamstvo za zaštitu dostojanstva ni sankcioniranje nasilnika.
Biserka Sladović iz Hrvatske udruge poslodavaca govorila je o važnosti ratifikacije Konvencije o iskorjenjivanju nasilja i uznemiravanja u svijetu rada koja predstavlja važan međunarodni mehanizam o suzbijanju nasilja i uznemiravanja na radnom mjestu te rodno uvjetovanog nasilja. Konvencija štiti široki krug osoba, dakle ne isključivo radnika. Primjenjuje se na privatni i javni sektor, formalnu i neformalnu ekonomiju. Nasilje i uznemiravanje predstavljaju ne samo nasilno ponašanje, već i prijetnje. Države stranke dužne su donijeti sveobuhvatnu nacionalnu strategiju te zakonsku zabranu sprječavanja nasilja i uznemiravanja, propisati sankcije te pristup pravnom lijeku. Važno je provoditi prevenciju, edukaciju te praćenje primjene nacionalnih propisa za suzbijanje nasilja i uznemiravanja. Odredbe ove Konvencije primjenjuju se putem nacionalnih zakona i propisa, poput kolektivnih ugovora. Hrvatska za sada još nije ratificirala ovu Konvenciju, ali to je svakako njen strateški interes.
Zaključak i preporuke
Međusektorska suradnja na svim razinama kako bi se izgradio sustav povjerenja u institucije
Prevenirati pojavu svakog oblika nasilja na radnom mjestu. To zahtjeva jasna pravila, razrađene procedure, dobru komunikaciju i dobru društvenu organizaciju
Prepoznati i ukloniti rizike mogućeg nastanka nasilja razvojem strategije te provođenjem politike protiv svakog oblika nasilja
Kontinuirano provoditi edukacije u društvu, na svim razinama rada i upravljanja
Zakonodavne promjene moraju biti sustavne, a ne partikularne
Potrebno je donijeti akte i pravila, propisati postupak u slučaju prijave svakog oblika nasilja te odrediti osobu za primanje predstavki radnika
Ostvariti socijalni dijalog i ista pravila propisati kao rezultat kvalitetne suradnje sa Sindikatom
Sankcionirati svaku pojavu nedopuštenog ponašanja, u svrhu prevencije budućeg nasilja
Postupak koji je pokrenuo radnik, s ciljem zaštite dostojanstva, mora se provesti brzo i učinkovito
Sudski postupci moraju se okončati u razumnom roku, a žrtve ne bi smjele biti izložene dodatnoj viktimizaciji
Ratificirati Konvenciju o iskorjenjivanju nasilja i uznemiravanja u svijetu rada.