Sklonost nasilnom ponašanju nije spolno uvjetovana. Iako su žrtve obiteljskog nasilja češće ženskog spola, nasilje nad muškarcima također je prisutno u našem društvu, ali se o njemu puno manje govori. Postoje podaci koji ukazuju na to da je nasilje u partnerskim vezama često obostrano, dok ga u manjem broju slučajeva čini isključivo jedan od partnera (Hines, Brown i Dunning, 2007). Obiteljsko nasilje u kojem su žrtve muškog spola još uvijek je obavijeno sramom i šutnjom pa je visoka ,,tamna brojka“, tj. neprijavljeni slučajevi nasilja. Muškarci se u velikom broju ne usude progovoriti zbog stigme i ukorijenjenog mišljenja da samo žene mogu biti žrtve, straha od toga da im nitko neće vjerovati, da neće dobiti potrebnu zaštitu ili da će ih društvo ismijavati i smatrati ,,slabićima“ (Poredoš Lavor i Jerković, 2011). Stoga su podaci o broju žrtava nasilja u obitelji, a osobito muških žrtava, prilično nepouzdani i treba imati na umu da se radi o puno raširenijoj pojavi.
Najčešći oblici obiteljskog nasilja koje muškarci trpe su psihološko i ekonomsko nasilje, ali ni fizičko i seksualno nasilje ne izostaju (Sarkar, Dsouza i Dasgupta, 2007; prema Kumar, 2012; Machado, Matos i Hines, 2016). Muškarci ponekad nisu ni svjesni da su žrtve obiteljskog nasilja jer se često radi o suptilnim oblicima zlostavljanja s obzirom na to da su žene sklonije verbalnom i emocionalnom manipuliranju s ciljem zadobivanja moći i kontrole. Nasilna ponašanja koja doživljavaju mogu biti udarci i tjelesno ozljeđivanje, ali i prijetnje, ucjene, vikanje, ponižavanje, oduzimanje materijalnih dobara i sl. Žene kao počinitelji nasilja nad muškarcima ponekad iskorištavaju svoj položaj u društvu koje na njih gleda kao na ,,slabiji spol“, a na muškarce kao ,,grube i nasilne“ pa lažno optužuju svoje partnere za zlostavljanje ili koriste djecu kao oružje za ucjenu i ostvarivanje koristi. Od muškaraca se još uvijek očekuje da budu ,,snažni frajeri“ pa je potrebno iznimno puno hrabrosti da muškarac prizna kako ga netko zlostavlja.
Izuzetno je važno jačati svijest javnosti o tome da muškarci mogu biti žrtve i da nije prihvatljivo da žena vrijeđa ili ošamari svog muža isto kao što ni obrnuti slučaj nikada nije u redu. Pored one vidljive, fizičke štete koju nasilje može činiti, psihološke posljedice su višestruke, a kod muškaraca su to često osjećaj srama i bespomoćnosti, depresivnost i tjeskoba, povećana konzumacija alkohola i drugih psihoaktivnih tvari te trpljenje nasilnog ponašanja sve dok ne ,,puknu“ (Poredoš Lavor i Jerković, 2011). Stoga je svim žrtvama potrebno osigurati prostor za dobivanje potrebnih informacija i pomoći. Udruga mobbing upravo je jedno takvo mjesto gdje se žrtve nasilja mogu javiti i zatražiti pravnu pomoć, kao i iznimno važnu emocionalnu podršku i razgovor. Žrtvama obiteljskog nasilja dostupna je usluga savjetovanja u Udruzi mobbing, a javiti se mogu telefonskim putem na 01/3907-302 ili na e-mail ljiljana-marija@mobbing.hr.
Hines, D. A., Brown, J. i Dunning, E. (2007). Characteristics of Callers to the Domestic Abuse
Helpline for Men. Journal of Family Violence, 22. 63-72.
Kumar, A. (2012). Domestic Violence against Men in India: A Perspective. Journal of Human
Behavior in the Social Environment, 22. 290-296.
Machado, A., Matos, M. i Hines, D. (2016). Help-Seeking and Needs of Male Victims of Intimate Partner Violence in Portugal. Psychology of Men & Masculinity, 17(3). 255-264.
Poredoš Lavor, D. i Jerković, S. (2011). Nasilje nad muškarcima. Policija i sigurnost, 20
(3), 400-406.