U suvremenom društvu sve češće nailazimo na pojam emocionalnog zlostavljanja kao jednog od ključnih aspekata obiteljskog nasilja. Za razliku od tjelesnog nasilja u koje ubrajamo radnje poput udaranja rukama, nogama, predmetima, guranja, premlaćivanja, zadavanja opeklina te niza tjelesnih ozljeda koje se na tijelu žrtve vrlo lako uoče, zadavanje emocionalnih ozljeda je takvo da se ona na tijelu žrtve ne mogu uočiti. Upravo je zbog toga emocionalno nasilje jedno od najtežih za otkrivanje; teško ga je identificirati, a njegove posljedice su nevidljive, zbog čega je i prijava emocionalnog nasilja dodatno otežana. Sve to, kao i normalizacija nasilja te nedoživljavanje emocionalnog nasilja kao ključne komponente zlostavljanja, dovode do umanjivanja njegove ozbiljnosti te razvijanja nepovjerljivosti i predrasuda prema žrtvi koja ga trpi.
Zlostavljanje je dugotrajan i sistematičan proces koji sustavno uništava identitet žrtve. Emocionalno zlostavljanje, jednako kao i tjelesno, na početku započinje manjim intenzitetom poput verbalnih prijetnji i zadirkivanja, nazivanja žrtve pogrdnim imenima, optuživanja i ljubomore pa raste sve do kontrole žrtvina ponašanja, izolacije od obitelji i prijatelja te posljedično do slabljenja žrtvina samopoštovanja i osjećaja autonomije izazivanjem osjećaja manje vrijednosti, a sve u svrhu toga kako bi zlostavljač nad žrtvom stekao osjećaj dominacije i moći. Emocionalno nasilje je specifično upravo zbog toga što žrtva vrlo često ni sama ne zna da je zlostavljana. Promjene koje se događaju u procesu slabljenja njezina samopouzdanja su spore, ali postojane. Ono što započinje normaliziranjem i opravdavanjem zlostavljačkog ponašanja kao iskaza ljubavi u partnerskom odnosu, završava stvaranjem ovisnosti o nasilnoj osobi, u kojoj žrtva doista vjeruje u sve kritike koje su joj upućene, zbog čega misli da bez pomoći zlostavljača ne bi mogla funkcionirati. Nakon dugotrajnih uvreda, izolacija, ignoriranja te osjećaja straha za poduzimanje bilo kakvih autonomnih koraka, žrtva je već toliko izolirana da se nema kome obratiti za pomoć, a njezino samopoštovanje je toliko nisko da čak ni ona sama ne vjeruje da tu istu pomoć i zaslužuje.
Posljedice izlaska iz začaranog kruga emocionalnog zlostavljanja su silne te traju još dugo nakon što osoba uspije iz njega izaći. Javlja se ograničeno funkcioniranje u socijalnoj okolini, budući da je žrtva navikla da joj partner određuje s kime se smije, a s kime ne smije družiti. Neke od emocionalnih i psihičkih posljedica mogu biti različite vrste anksioznosti, depresija, suicidalnost, ali i posttraumatski stresni poremećaj. Osoba koja je bila žrtva mora ponovno naučiti bez straha funkcionirati u svojoj okolini te ponovno steći samostalnost nad svojim odlukama, kao i samopouzdanje nad svojim životom.
Žrtve treba educirati o različitim vrstama nasilja pa tako i emocionalnom kao obliku najtežem za identifikaciju, treba im pružiti potporu prilikom prijave zlostavljača te psihološku i liječničku pomoć. Izbjegavanje normaliziranja ponašanja koja imaju značajke zlostavljačkog ponašanja, kao i prepoznavanje nasilja kao emocionalnog, predstavljaju prvi korak prema vraćanju identiteta žrtve te izlasku iz zlostavljačkog odnosa.